Opadajuću populaciju Iberskog risa ne treba kriviti za malu genetsku raznolikost. To je zato što je bila karakteristična za ovu vrstu prije više tisuća godina, kažu znanstvenici čija su istraživanja objavljena u časopisu "Molecular Ecology".
Iberijski ris je jedna od najugroženijih vrsta mačaka danas. Zbog uništavanja staništa, krivolova i bolesti koje su uništili zečeve, koji su glavna hrana risa, na Iberijskom poluotoku trenutno živi oko 250 jedinki (u 60-ima ih je bilo oko 3000). Njihovi se grozdovi mogu naći u dva izolirana područja na jugu Španjolske.
Prema nekim stručnjacima, nedostatak genetske raznolikosti, koji koči parenje rođaka i smanjuje prilagodljivost, opstanak vrste stavlja pod veliki upitnik.
Novije studije mitohondrijske DNA uzete iz fosila pokazuju da je genetska raznolikost risa vrlo mala, već preko 50.000. godina prije s vjerojatno relativno malom veličinom stanovništva. Napokon, vrsta još uvijek postoji.
"Koliko znam, ovo je prva vrsta kod koje se pojavljuje tako mala genetička varijacija u tako dugom razdoblju. Tipično je genetska raznolikost životinja koje žive danas bila mnogo veća tisućama godina" - kaže autor studije, Prof. Mark Thomas sa University College London, koji je vodio tim istraživača iz Španjolske, Velike Britanije i Švedske.
Zašto su risi radili ono što druge vrste nisu znale. Međutim, ako nestane iberijski ris, to neće biti krivnja gena, već nedostatak volje za njegovim spašavanjem, ističu istraživači.
PAP - Znanost u Poljskoj