Sa užasom gledam frizersku opsesiju njihovih vlasnika. Oni obrijavaju svoju djecu i umjesto prirodnog krzna nose tekstilne kapute.
Pas je ošišan kada je vrijeme pogodno za brijanje. Nijedna najskuplja i najmodernija odjeća ne može zamijeniti prirodnu zaštitu od hladnoće i vlage. U ime četveronožnih "robova" pitam našu ćud - zimi izbjegavamo pasjeg frizera sa širokim vezom. Neka pričeka do proljeća.
Obućar bi mogao biti koristan zimi, ali znamo da psi ne vole nositi cipele. A ako takve potrebe nema, nemojte ih prisiljavati na to. Masna mast može se koristiti kao zaštita od slanog blata na gradskim pločnicima. Čak i linomag. Nakon šetnje dovoljno je isprati šape mlakom vodom.
Duljina zimskih šetnji trebala bi ovisiti ne samo o auri, već prije svega o stanju psa. Stare, bolesne, ćelave ili poddlake posebno su sklone hipotermiji. Vjetrovito i vlažno vrijeme najopasnije je. Čak i veliki, ali suh i sunčan mraz nije tako jak kao mokri vjetar. I sami to osjetimo. Zaista nije potrebno mnogo da zima bude podnošljiva i za psa i za skrbnika.
Što je sa psima vezanim lancima, zatvorenim u hladne kutije? S onima o kojima nitko ne razmišlja: prijatelju? Možemo li prijatelji životinja nekako ublažiti njihovu zimsku sudbinu? Naravno! Ne samo da možemo, nego moramo. Najlakše bi bilo odvesti ih kući. Nažalost, u našem je ljudskom svijetu najjednostavnije ponekad najteže. Ipak, nemoguće je odustati od čak pola mjere. Svatko od nas može pomoći.
Najvažnija stvar je puna zdjela. Potražnja za zimskom energijom povećava se proporcionalno našim uplatama za grijanje stana. Pas se mora ugrijati i također mu treba gorivo. Hrana treba biti visoko kalorična i vlažna. To ne bi trebalo uzrokovati pretjeranu žeđ, jer će se voda u posudi zamrznuti i morat ćete lizati led.
Druga važna stvar je bura. Dizajniran je za zaštitu od vjetra i vlage. Loputasta bačva ili betonski bunker neće raditi. Većina od nas može financirati izoliranu kolibu za neku nesretnu osobu. Dovoljno je da ga pokrijete sijenom i bura je spremna. Doista nije sramota pokucati na bezdušnog susjeda i ponuditi se da pomogne svom psu. Šteta je ne činiti to. Što ako se on ne složi? Ako to učinimo pristojno i bez kritike, definitivno će se složiti. To znam iz vlastitog iskustva.
Oni koji nemaju takve susjede, mogu otići u obližnje sklonište. Šanse su da će se vratiti s novim članom obitelji. Čak i ako ne, tamo mogu ostaviti nekoliko novčića, vrećicu s hranom ili staru odeju. To sigurno neće zamijeniti toplinu ljubavne obitelji, ali barem će zagrijati hladnu usamljenost.